Sjećate se kako smo kao djeca bili uvjereni da ljubav mijenja sve, ali kako smo postajali stariji polako smo prestali da vjerujemo u to. Kraljevstvo nevinosti napustili smo prvi put kad smo držali srce u rukama, spremni na rastanak sa njima na naše prvo Valentinovo,  samo da bi neki učenik drugog razreda okrenuo nos na našu ručno izrađenu čestitku ispunjenu šljokicama.

Možda će vam zvučati smiješno, ali duboko u sebi znate da je upravo tamo posađeno prvo sjeme straha od odbijanja. I sa svakom suzom koju smo prolili za dječacima koji nisu zaslužli naša iskrena srca to sjeme straha je raslo i gradilo zidove oko nas.

Kažu da smo stvoreni da volimo, ali zašto onda pišemo pjesme o ljubavi i predstavljamo je kao nešto za šta se moramo boriti? Ako smo natjerani da volimo, zašto je tolika borba za nas da pružimo svoje srce osobi koju volimo i vjerujemo da će se ona brinuti za nas.

Zaboravili smo kako jednostavno voljeti. Izgubili smo kontakt sa tom nevinom djecom koja ulažu toliko truda u te rukom napisane kartice. Izlivanje ljubavi na papir, sa svakim prskanjem sjaja koje možemo staviti na stranicu. Stavili smo ta osjećanja u kutiju i zakopali ih duboko u sebi, tako da se ne usuđujemo pokušati ih otkriti ponovo.

Zakopali smo ih pod osjećajem straha, odbačenosti i povrijeđenosti. Voljela bih da smo stvoreni da volimo jednako i jednostavno. Umorna sam od vječite borbe za muškarca, za njegovu ljubav i naklonost. Umorna sam od borbe sa samom sobom i za ono što zaslužujem, a to je ljubav.

Umorna sam od previše straha od odbijanja i odbačenosti da bih sebi dozvolila da volim nekoga iskreno i duboko. Umorna sam da se borim za nekoga ko nije spreman da se bori za mene istom snagom kojom se ja borim za njega.