TEŠKA ŽIVOTNA PRIČA BOSONOGOG DJEČAKA Bio sam na korak od SAMOUBISTVA, a onda se desilo nešto NEVJEROVATNO

Miroslav Subašić (45) u svojoj Javnoj kuhinji svaki dan nahrani i obuče stotine ljudi, dok je prije 20 godina živio u bijedi i siromaštu, često razmišljajući o samoubistvu.

Rani ostanak bez oca, djetinstvo u siromaštvu i problematična mladost, doveli su ga nekoliko puta na rub samoubistva, sve dok jednom nije odlučio da okrene život u potpuno drugom pravcu.

Kaspu danas svi znaju kao velikog humanitarca i predsjednika Humanitarnog udruženja „Mozaik prijateljstva“ ali put do ovoga što sada jeste bio je predug.

– Život mi je bio ugrožen od prve godine. Ostali smo bez oca, majka je radila u „Čistoći“ i hranila nas petoro. Preživljavali smo u barakama u Kupusištu, dok se majka lavovski borila za sve nas – ovako svoju priču započinje Subašić, govoreći da je zbog bijede u kojoj je živio zamrzio i školu.

Dok su ostala djeca imala sve, on nije imao ništa. Bosonogi dječak, kako se sam nazvao, u odjeljenju je bio najsiromašniji.

– Svi se trude da se nekom svide, da se druže i imaju simpatije, ja sam se borio da preživim i nisam imamo uslove za to. Škola mi je teško padala baš zbog toga, jer su me druga djeca ismijavala – priča Subašić, dodajući da mu je i danas teško kada se sjeti osnovne škole.

Od njega su svi u školi odmah digli ruke. Sam je bio svjestan da je neće završiti, tako da je već u šestom razredu skrenuo pogrešnim prevcem – počeo je da pije, puši, pravi probleme i skroz se okrenuo životu na ulici.

Život na ulici

– Osnovnu školu sam jedva završio, a u srednju nisam ni išao. Kao nekoliko siromašnih porodica, majka je dobila stan u Rosuljama kada sam imao 15 godina. Tamo sa se odmah uklopio u raju koja je, kao i ja, pila, tukla se i pravila probleme. Sa 15 godina uveliko sam bio dijete ulice, bježao od kuće i bio sklon alkoholu i drogi, jer sam jedino tako bio prihvaćen – priča Subašić.

Foto:Dejan Božić/RAS Srbija

Kaže da su tada jedva čekali da ostanu sami u stanu, kako bi uzimali majčine lijekove i sve tablete koje imaju u kući, te ih pili zajedno sa alkoholom.

– To su bili jako dobri ljudi, samo na pogrešnom putu. Sa tom rajom sam imao divne trenutke. Prvi put sam vidio more i putovao, ali sad sam svjestan da to što smo radili nije bilo u redu. Majku je policija zvala stalno, privodili su nas po cijeloj Jugoslaviji, a majka kada god bi vidjela neku djevojku pored mene rekla bi joj „bježi od njega, uništiće te i sve popiti“ – kaže Subšić, dodajući da mu je raja, gitara i alkohol postala život.

Subašićev život u ovom pravcu za njega je imao smisao, sve dok ga sa 17 godina nije zatekao i rat, i kao mnogima, svima okrenuo život.

– Tad je došao rat, a ja nisam znao ni šta su razlike među ljudima. Moja porodica je bila mješovita, ali eto, kako sam bio lud otišao sam sa 17 godina u rat u kom sam izgubio brata koji je bio oličenje dobrote, a ja, koji sam tada bio đubre, sam ostao živ – kaže Subašić, dodajući da poslije rata ništa više nije bilo isto, a promijenila se i Banjaluka.

Kada se vratio iz rata počeo je da radi, ali nije, kaže, želio da bude rob, te 1996. godine uz svoju hrabrost i ludost otvorio firmu i zarađivao dobre pare. Međutim, sve je trošio na alkohol.

Razmišljanje o samoubistvu

– Nisam više vidio smisao života. Želio sam porodicu i nekoga da se otvorim, da budem dobar, a ne loš, ali ljudi nekako to nisu htjeli od mene.  Okrenuo sam se samo alkoholu i sve je krenulo nizbrdo. Nakon svega toga donio sam odluku da se ubijem – priča Subašić, koji je tada imao 25 godina.

Par puta je, kaže, stajao na vrhu zgrade i razmišljao da skoči, ali da ga je strah od toga da preživi i ostane nepokretan, uvijek sprečavo.

– Toliko sam puta stajao na vrhu zgrade i pitao se ima li išta dobro u životu? Nisam nikada skočio, ali sam u to vrijeme samo o tome razmišljao – kaže Subašić.

Taj period života u kome je imao novca, nije mu donio ništa dobro. Vidio je da ljudi nisu njegova stara raja, nego da svi gledaju interes, a svaki pokušaj da se promijeni i bude drugačiji, nije uspjevao.

– Sjeo sam, razmislio, okupao se, spremio i rekao sebi – bićeš dobar. Zatvorio sam se u sobu isplakao, i, naravno, uzeo da pijem, a kad piješ dobiješ neku snagu, pa sam opet odlučio da se ubijem. Uzeo sam zelenu bombu i taman da izvadim osigurač, desilo se nešto najnevjerovatnije u mom životu, kao da mi je neki glas u glavi rekao „nemoj, život ima smisla“. Meni je u to vrijeme bilo nevjerovatno i pomenuti Boga i vjerovati u njega,  jer sam u crkvu išao samo da pravim probleme – kaže on.

Smisao u vjeri

Poslije toga, nekako je vjera ušla u njegov život, počeo je da čita knjige, čak ih i piše, te skroz okrenuo svoj život.

– Počeo sam da se družim sa čovjekom koga smo ranije tukli. Govorio mi je o pravim vrijednostima i o smislu života. Tada se kod mene sve okrenulo i po prvi put sam dobio na poklon knjigu „Sveto pismo“ – kaže Subašić, te dodaje da je knjiga prvo završila u smeću.

Međutim, iz znatiželje je htio da vidi i taj svijet, što mu je konačno potpuno okrenulo život. Počeo je da čita, da radi, zatim se ubrzo vratio da završi srednju školu i svoj život okrenuo u nekom drugom smeru.

– Upoznao sam jednog čovjeka, koji je sada moj kum, počeo puno da čitam, upoznao moju buduću suprugu i počeo da vjerujem u Boga, što je potpuno nevjerovatno. Svima je bio šok da neko sa ulice pročita 1.000 knjiga – kaže on.

Bosonogi dječak, koji je postao problematični mladić, sada je potpuno druga osoba. Prije 15 godina je sa kolegama počeo da pomaže drugima, tako da su odlučili da registruju Humanitarno udruženje „Mozaik prijateljstva“ koje danas hrani i oblači stotine Banjalučana.

– Kao što mi danas skupljamo hranu i garderobu za druge, tako su nekad sakupljali za mene. U svima njima vidim sebe i trudim se da im pokažem prave vrijednosti, jer je ono što sam ja radio bilo pogrešno – kaže Kaspa, koji sada ima porodicu i kćer umjetnicu, na koju je mnogo ponosan.

Priča o bosonogom dječaku

Foto:Srpskainfo/RAS Srbija

Miroslav je svoj život prepričao u knjizi „Priča o bosonogom dječaku“ koja je doživjela svoje peto izdanje i prevedena je na engleski i, ove godine, njemački jezik. – Čudo je da neko nepismen napiše knjigu. Htio sam svima da pokažem da je nisam primjer dobrote, nego da sam neko jako loš i da ljudi vide kako ne treba da žive, jer sam ja sve to platio – kaže on.

Fotografija na koricama knjige je nastala u Kupusištu 1977. godina, a bosonogi dječa na njoj je Miroslav.

Posveta u osnovnoj školi

U OŠ „Branko Ćopić“ u Boriku, među piscima koje je iznjedrila ova škola stoji i njegovo ime. Ime đaka od koga su svi digli ruke, đaka koji je jedva završio osnovnu školu, što još jednom pokazuju da nikad ne znate gdje će vas život odnijeti.