ISPOVIJEST MLADE koja je rasplakala svijet: Na dan vjenčanja poslala sam drugaricu u naš stan! Zatekla je prizor zbog kog mi je pozlilo!

Da ljudi treba dobro da se upoznaju pre nego što odluče da se zakunu na večnu ljubav, dokazala je jedna Di koja je u klubu upoznala Denija i vrlo brzo odlučila da je to čovjek njenog života. Međutim, ono što joj je priredilo, zaista je pravi horor.

“Ja sam Deni Saniko”, prišao je i upoznali smo se. Imao je tamne oči i preplanulu put. Kada me je pitao da plešemo, naravno da sam pristala, a na kraju večeri ispratio me je do kola i uzeo mi broj telefona. Deni (30) mi je djelovao drugačije od ostalih muškaraca. Bio je drag i iskren i nadala sam se da će me pozvati. Dva dana kasnije, zaista me i jeste pozvao kod sebe na večeru. Hrana je bila sjajna, a njegovo društvo mi je strašno prijalo.

Drugi sastanak bilo je karaoke veče i umirali smo od smijeha. Znala sam da, pošto radi kao konobar, sigurno nema baš mnogo novca, pa mi je značilo što je spreman da se isprsi za jedno takvo veče. I uskoro smo postali nerazdvojni. Toliko sam mu vjerovala da sam mu skoro odmah rekla da imam endometriozu, zbog koje sam možda neplodna. Išao je sa mnom na sve preglede. Od starta smo pričali o braku i porodici, i to na njegovu inicijativu.

Kada sam mu rekla da planiram da zamrznem jajne ćelije jer mi je to vjerovatno jedina šansa da zasnujem porodicu, Deni se odmah složio i čak mi i sam ubrizgavao hormonske injekcije. Prije nego što sam ga upoznala, već sam sebi rezervisala doček nove godine u Londonu. On je predložio da umjesto toga zajedno odemo u Čikago i rado sam pristala. Dok smo uživali u Čikagu, jedne večeri u restoranu je kleknuo ispred mene. Piljila sam u njega misleći da će mi srce iskočiti iz grudi.

“Di, volim te. Želim da provedem život sa tobom. Hoćeš li se udati za mene”, glasilo je pitanje i iako smo bili zajedno svega tri mjeseca, nisam oklijevala da kažem “Da”.

Kada smo se vratili u Kaliforniju, Dani se uselio kod mene i dogovorili smo se da će plaćati polovinu stanarine i računa što je oko 800 dolara mjesečno. Ja sam radila kao nastavnica književnosti pa i sama nisam bila posebno pri novcu i dobro mi je došlo to što sada dijelimo račune.

Zakazali smo i datum venčanja – 5. jul 2008. godine, što znači da smo bili dosta kratki s vremenom, naročito jer smo planirali veliku svadbu sa 200 gostiju. Moji roditelji su insistirali da sve plate. Deni je želio da učestvuje u organizaciji jer je želio da taj dan bude savršen.

Čak nam je organizovao privatne sate plesa da bi prvi ples bio savršen. Moji roditelji su se isprsili za luksuzan hotel gdje će se održati vjenčanje, i ukupno ih je to izašlo 12.000 dolara, plus “sitnice” poput parkinga, balona, di-džeja, cvijeća, fotografa, sveštenika, moje venčanice, haljina za djeveruše i njegovog odijela, kao i odijela za kuma bilo je dodatnih 31.162 dolara. Bilo je mnogo, ali moji roditelji su rekli da će rado sve platiti kako bih ja imala vjenčanje iz mašte.

Jedini problem koji smo imali bilo je to što Deni nije imao novca da plaća stanarinu. Uselio se u januaru, a samo dva mjeseca je učestvovao u troškovima. Trudila sam se da mi to ne smeta, ali smetalo mi je. Svakog mjeseca imao je neki neplanirani trošak i izgovor, ali djelovalo je da se osjeća zaista loše zbog toga, pa sam mu praštala. Planirao je da krene u školu za kuhare pa smo se nadali da će imati i veće prihode.

Zato sam pristala da ja dignem kredit za moj vjerenički prsten. Deni je rekao da će mi vratiti tih 1.000 dolara. Sve sam gutala jer nisam htjela da se novac ispriječi na putu naše ljubavi.

Noć pred vjenčanje bila sam van sebe od uzbuđenja. Pričali smo uveče telefonom, ja sam bila kod mojih. “Volim te, vidimo se sutra”, rekao mi je kad smo završili razgovor. Ja nisam mogla da dočekam to sutra.

I došao je i taj dan. Lijepa kao nikad ranije, izašla sam iz kola ispred hotela. Nisam mogla da dočekam Denijev izraz lica kad me vidi tako lijepu. Međutim, dok sam skenirala goste primjetila sam da nema ni Denija ni njegove rodbine.

 

Drugarice su me tešile da će se sigurno uskoro svi pojaviti, ali ja sam predosjećala da se sprema nešto strašno. Rekla sam jednoj djeveruši da ode do našeg stana i provjeri gdje je Deni. Sjedila sam i čekala da mi javi šta je tamo zatekla.

“Di, nestao je. A sa njim i TV i nešto namještaja”, rekla mi je. Počela sam da drhtim od šoka. Ovo je bilo ostvarenje noćne more svake mlade. Deni me je šutnuo, a pride i opljačkao.

Ponižena, presamitila sam se jer sam od šoka počela da se tresem i povraćam. Sva sreća pa je moj otac bio pri sebi. U tom trenutku pare mu nisu bile na kraj pameti, samo to da sam ja van sebe od tuge.

Smireno je izašao i objasnio gostima šta mi je Deni uradio. Potom je zamolio zvanice da mi pomognu da dođem sebi, rekao im da i dalje važi proslava i da se slobodno služe, i potom se vratio meni, rekavši mi da ću morati da se suočim sa gostima. Bilo me je sramota, ali znala sam da zaista moram.

I tako sam izašla pred njih oblivena suzama. Bila sam užasnuta. Povremeno bih probala da pozovem Denija koji se, naravno, nije javljao. Zvala sam i njegovu rodbinu i opet ništa.

Riješila sam da na medeni mjesec u Meksiku odem sama, i trećeg dana sam se potpuno raspala. Plakala sam cio odmor, i čim sam se vratila otišla sam sa tatom u restoran gdje je Deni radio. Bio je tamo, i veselo radio kao da nema ni brige na svijetu. Tata me je natjerao da se sklonimo prije nego što nas vidi.

“Tužićemo ga”, rekao mi je tata, koji je inače advokat. I pristala sam. Želela sam osvetu, ali prije svega pravdu.

Probala sam prije toga još jednom da se suočim sa njim, otišavši sa prijateljima u restoran gdje je radio. Sjela sam baš za mjesto koje je on služio.

“Ej, ćao”, rekao mi je kratko, kao da je sve u redu. Bila sam van sebe od ljutnje.

“Duguješ mi izvinjenje”, rekla sam mu.

“Šta, još te to muči”, odgovorio je, mrtav hladan.

Suzdržavajući se od plakanja, izletjela sam iz restorana. Slomio mi je srce i ni najmanje ga nije bilo briga za to. I zato sam sve snage uložila u tužbu, zbog krađe, ali i zbog troškova za venčanje.

Devet mjeseci kasnije došlo je vrijeme za suđenje. Deni se nije pojavio, ali presuđeno je u našu korist. Tata je dobio 30.000 dolara, a ja 25.000. Znala sam da ćemo v,ečno čekati da vidimo i peni od te sume jer Deni nema novca, ali radilo se o principu. A tada sam otkrila i svoju strast prema advokaturi i sada je to moj poziv.

Sve je to bilo prl,e četiri godine i često mislim da više ne želim ni da vidim nijednog muškarca. Ne znam, možda ću jednom ponovo želeti da se udam, ali znam samo da sam danas zahvalna što se Deni nije pojavio. Zapravo sam imala sreće.

izvori: haber.ba/kurir.rs